Preuzeto sa: http://www.fpn.ac.me/download/pravila_formatiranja_rada.pdf
Uobičajeni način izrade pismenog rada je danas elektronski a najčešće korišćen
program za te potrebe je Microsoft Word. Ovaj program obezbjeđuje izbor između velikog
broja slova (fontova) te njihovih veličina, načina i olakšanja u formatiranju teksta.
Upoznavanje sa programom ne može oduzeti više od jednog radnog dana, i računa se u
elementarna znanja koja su neophodna u svim vrstama pisanih radova. Standardni font koji
se koristi u izradi pismenih radova je Times New Roman (kojim je kucan i ovaj tekst),
veličina fonta je 12. Margine rada (prostor koji tekst odvaja od ivice strane), iznose po
2,5cm gore i lijevo, a po 3cm dolje i desno. Prored između redova (line spacing) iznosi 1,5.
Strane rada moraju biti numerisane kako bi se omogućilo lakše snalaženje i referisanje u
toku izlaganja ili odbrane rada. Broj strane se unosi u donjem desnom uglu. Prva strana se
ne numeriše.
Naslovna strana
Na, neizostavnoj, naslovnoj strani se navode podaci koji su nophodni za
identifikaciju studenta, predmeta, mentora, naslova rada i fakulteta. U zaglavlju naslovne
strane se upisuje (navedenim redom): naziv univerziteta, naziv univerzitetske jedinice i
naziv odsjeka. Centralni dio strane zauzima naznaka da se radi o seminarskom radu i naslov
rada. U podnožju strane se ispisuju ime autora rada i ime mentora.
Citati
Tehnička pravila
Citati, izuzev ako se radi o stihovima pjesme, se stavljaju među znake navoda, npr.
„Već smo podsjetili, kako je Descartes u rečenici: cogito me cogitare sveo
strukturu refleksije na njen najsažetiji oblik“.
Ako se u citatu nešto posebno ističe (kurzivom, boldom ili podvlačenjem) od strane
onog koji citira, to se obavezno napominje u zagradi. To bi u pomenutom citatu izgledalo
ovako: „Već smo podsjetili, kako je Descartes u rečenici: cogito me cogitare (kurziv
B. S.) sveo strukturu refleksije na njen najsažetiji oblik“
Izostavljanje djelova citiranog teksta se označava sa (...). U našem primjeru: „,(...)
kako je Descartes u rečenici: cogito me cogitare sveo strukturu refleksije na njen
najsažetiji oblik“. Izostavljanje cijelih rečenica iz citiranog teksta se obilježava najčešće
znakom (---).
U citatu se zadržavaju sve pravopisne posebnosti originalnog teksta pa i eventualne
greške iza kojih se u zagradu stavlja riječ (sic).
Dodatna pravila
Doslovno prenošenje teksta iz nekog djela bez primjene pomenutih pravila citiranja
označava se najčešće kao plagijat. Opšte poznate stvari se ne citiraju.
Ako je djelo upućeno stručnoj javnosti uobičajeno je citirati autora na originalnom
jeziku djela (uz prevod u fusnoti), a ako je upućeno široj publici u glavnom tekstu se piše
prevod a u fusnoti original. Upućivanje na jedan citat mora biti tačno i precizno, a izvor provjerljiv.
Uputi na literaturu
Postoje dva načina upućivanja na literaturu koja su, danas, više stvar afiniteta nego
naučne korektnosti i ispravnosti. Na studentu je da izabere jedan od ova dva, jednako
legitimna, sistema uputa, uz osnovni zahtjev da u oba slučaja uput mora biti precizan.
Oksfordski sistem je stariji i koristi se još uvijek često u humanističkim naukama.
Po ovom sistemu se bibliografska referenca 1 smješta u fusnotu, a uput na nju se u tekstu
označava brojem, kao što je 2.
Ponovno pozivanje na isto djelo u tekstu podrazumjeva skraćenu odrednicu tako što se navodi samo prezime i oznaka da se radi o već navedenom djelu (oznakom n.d., ili latinskim oznakama o.c., ibid ili ibidem). Obavezno je navođenje stranice djela, oznakom str. Ovdje možete vidjeti kako u ovom sistemu izgleda uput na literaturu 3, kao i navođenje istog djela naredni put u radu 4.
. Prednost oksfordskog sistema
je prilično lak uvid u sve podatke koje su vam o citiranom djelu potrebni, uz manu
gomilanja fusnota u slučaju čestih napomena i pozivanja na literaturu.
Harvardski sistem je noviji i danas je rasprostranjen do te mjere da se proglašava
jednim ispravnim. U našoj starijoj naučnoj literaturi ovaj se sistem nije koristio, dok danas
postepeno ulazi u upotrebu. Po njemu se uput na literaturu ne smješta u fusnotu već ostaje u
glavnom djelu teksta. Ako je pomenuto prezime autora na kojeg se pozivamo, u zagradu se
nakon njega stavlja godina izdanja te broj strane ili stranica npr. „Postulirajući ethos kao
temelj političkog, Šluk (1977:89) pravi otklon...“. Ako se prezime autora ne pominje u
tekstu, zagrada se nakon citata ili rezimiranog dijela sadrži: prezime autora, godinu izdanja
i broj strane, npr. (Šluk 1977:89). Harvardski sistem skraćuje reference i poguduje čestom
citiranju i razimiranju, ali je ponekad za čitaoca prilično zahtjevan, jer se za dodatne
informacije o djelu mora konsultovati bibliografija (koja je uz ovaj način citiranja
neizostavna.
Fusnote
U fusnote se unosi sve ono što bi predstavljalo balast za tekst seminarskog rada,
objašnjenja, citati kojima nije mjesto u osnovnom tekstu. Umberto Eko navodi sledeće
„razloge“ korišćenja fusnota:
- U fusnotama se autor poziva na druge bibliografske jedinice da bi potkrijepio svoje
stavove „o ovoj temi, vidi knjigu tu i tu“,
- fusnote služe za spoljne i unutrašnje reference. U fusnotu se može staviti jedno „up.“
(uporedi koje upućuje ili na drugo djelo ili na drugo poglave istog rada),
- u fusnotu se unosi citat kojim se stav potkrepljuje a koji bi u samom tekstu smetao,
kako se ne bi izgubila nit u izlaganju,
- fusnote omogućavaju da podrobnije objasnite sud koji ste iznijeli u tekstu,
Uputstva za ispravno navođenje bibliografske reference u dijelu o bibliografiji.
Primjer oksfordskog načina citiranja.
3 Karl-Folkman Šluk, Politička filozofija, Zagreb, Naprijed, 1977, str. 27 – 30.
4 Šluk, n.d., str. 98 – 103.
- fusnote suže za korekciju iznijetih stavova; iznošenje suprotnih mišljenja koja donekle
ograničavaju vaš autoritet,
- prevod citata koji je dat u tekstu u originalnoj verziji ili originalna verzija ako je u
tekstu prevod,
- fusnotama se otplaćuju dugovi, u smislu navođenja knjige koju smo citirali, ili od koje
smo preuzeli informaciju.
U oksfordskom sistemu uputa na literaturu u fusnotu se, kao što je rečeno, unose i
bibliografske reference. Fusnote ne oslobađaju pisanja bibliografije a sami podaci se
razlikuju po tome što se u bibliografiji prvo piše prezime pa ime autora, koje se odvaja
zarezom.
Napomene mogu biti:
dokumentarne – bibliografske reference.
eksplikativne – koje služe kao dopunsko objašnjenje misli ili činjenice koja
se navodi u tekstu.
uputne (cross reference) – koje upućuju na drugi izvor koji obrađuje istu
temu ili na druge djelove istog izvora.
Bibliografija
Navođenje korišćene literature je obavezan dio rada. Broj naslova koji se koriste u
seminarskom radu nije presudan za njegovo vrednovanje, ali ukazuje profesoru na vašu
predanost u izradi i količinu truda koju ste uložili. Pažnju treba obratiti da navođenje dijela
koja niste koristili može izazvati više štete nego koristi. Poznavanje rada autora koji su
navedeni u bibliografiji je lako provjerljivo. Ranije su detaljno obješnjeni načini navođenja
uputa na literaturu. Bibliografija je posve slična načinu koji smo označili kao oksfordski, sa
jednom malom izmjenom. Prezime autora u bibliografiji je na prvom mjestu nakon čeka
slijedi zarez, pa ime. Bibliografija podrazumjeva navođenje svih djela koja su iskorišćenja
za izradu seminarskog rada, što naravno uključuje članke u novinama i što je najvažnije
internet strane, s obzirom da je istraživanje na internetu legitiman način istraživanja i
zaslužuje da bude naveden. Bibliografske reference upućuju na djelo koje je korišćeno,
citirano, rezimirano, konsultovano prilikom pisanja osnovnog teksta i sadrže:
• prezime autora
• ime autora
• naslov (piše se kurzivom),
• broj izdanja (ako ih ima veći broj),
• mjesto izdanja,
• ime izdavača,
• godina izdanja,
• broj toma,
• broj stranice/a.
Slijede primjeri različitih bibliografskih unosa:
Djelo
Schelling, F.W.J., Sistem transcendentalnog idealizma, Zagreb, Itro „Naprijed“,
1986. Članak u zborniku
Razlozi preglednosti uslovljavaju nešto drugačiji pristup navošenju članaka u
zbornicima i štampi. Tako se ime članka ističe znacima navoda dok se ima zbornika piše
kurzivom. Pogledajte primjer:
White, Howard B., „Francis Bacon“, u Leo Strauss, Joseph Cropsey, Povijest
političke filozofije, Zagreb, Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006.
Članak u časopisu
Komnenić, I., „Mučeni van logora“, Vijesti, god. X, broj. 3078, 21. oktobar 2006.,
str. 7.
Internet
Za elektronske medije važi pravilo što detaljnijeg uputa na strene koje se citiraju ili
navode. U slučaju web strana neophodno je napisati detaljan URL dok su u slučaju
elektronske štampe neophodne FTP adrese. Treba obratiti pažnju da i članci na interenetu
imaju svoje autore i čija imena moraju biti navedena po pravilima koja su ispisana iznad, te
se tek nakon ispravne reference pišu URL i FTP adrese. Primjer navođenja lanaka sa
interneta:
Field, Richard, John Dewey (1859-1952), unos na: The Internet Encyclopedia of
Philosophy, url: http://www.utm.edu/research/iep/d/dewey.htm
Dodatna pravila
Nedostatak informacije o godini objavljivanja djela se obilježava znakom s.d. (sine
data), mjesta objavljivanja sa s.l. (sine loco). Treba pomenuti da za nenavođenje tačnog
datuma i mjesta izdananja djela kriterijum nije subjektivna nemogućnost autora da dođe do
tih podataka. Oznake s.l. i s.d. je legitimno napisati samo ako je objektivno nemoguće doći
do datuma i mjesta izdavanja. Skraćenica koje pomažu u snalaženju u dijelu je naravno
mnogo više, neke su čak navedene u dijelu o uputima na literaturu, ali ih za ovu priliku nije
neophodno sve nabrajati.
No comments:
Post a Comment